Početak

Pozivamo Vas na otvaranje izložbe
Početak
Gabriel Glid
u Galeriji FLU
četvrtak, 9. mart u 19 časova
Izložba će biti otvorena do 21. marta

Konsekventna racionalizacija

 

Poetika Gabriela Glida istrajava u nameri da skulpturu svede na elementarne formalne vrednosti. Sklonost ka minimalizmu dovela je do promene i same paradigme razumevanja „standardne“ upotrebe izražajnih sredstava. Način na koji ih Gabriel koristi, usmerava i kontroliše, govori o konceptualnom pomaku koji potvrđuje stvaralačku zrelost i istančan ukus kao neophodne predispozicije da se svemu nađe prava mera i mesto. Međutim, svođenje na fundamentalno ne treba nužno shvatiti kao uputstvo da ove radove treba da razumevamo samo logikom, koja nema dovoljnu fleksibilnost neophodnu da se ovi radovi „vide“ kao znakovi koji podjednako pripadaju egzistencijalnom, emotivnom i intelektualnom diskursu. Podrazumeva se da je vizuelni „znak“ po samom ustrojstvu proizvod izvesnog redukovanja, označitelj koji, što je sažetiji, tim više ima složenih, slobodnih konotacija koji ga konstituišu i ispunjavaju. Kako je reč o materijalizovanom znaku, domet njegovog dešifrovanja i spektar razumevanja odgovara savremenom shvatanju vizuelnih umetnosti koje zahteva aktivnu poziciju odgovornog umetnika koji ne odustaje od toga da pronađe adekvatan formalni red za haos kojim smo okruženi. U nastojanju da problematizujemo njegovu skulptorsku praksu i time pokušamo da odredimo njen teoretki okvir rekli bismo da poetika Gabriela Glida postavlja krajnje zahtevan zadatak koji bi se mogao svesti na četiri pitanja. Da li u jednostavnim geometrijskim figurama i dalje ima prostora za istraživanje problema  vezanih za formu? Koliko utilitarnost, nama dobro poznatih predmeta, utiče na uspostavljanje semantičkog diskursa ovih radova? Kako se odabir i tretman materijala usklađuje sa osnovnom idejom o samom radu i koliko tehnološki postupak može da utiče na proces izrade i finalizaciju rada? Najnoviji radovi ovog autora na superioran način daju odgovore na ova pitanja i ukazuju da se radi o sofisticiranij poetici koja dokazuje svoju spremnost da odgovori na svu složenost i zahtevnost savremene skulptorske prakse.

Baš zbog svoje suzdržanosti, zbog krajnje redukcije poetskog rekvizitarijuma, zbog svoje svedenosti samo na ono nužno i bitno, Glidov „estetski perfekcionizam“ trijumfuje u jednoj izuzetno kompleksno strukturiranoj umetnosti.

Forma, volumen, boja, površina, ritam, kao i slobodna interpretacija vizuelne suštine nekog predmeta, nikad nisu bili van fokusa interesovanja Gabriela Glida.

U ovom ciklusu radova jedinstvo mišljenja, materijala i tehnoloških postupaka (pro)nalazi se i sažima u mogućem značenju koje na najbolji način afirmiše specifičnu skulptorsku strategiju koja kroz tehnološki postupak u određenom materijalu konceptualizuje i samu formu koja konstituiše i mišljenje o nekom radu.

Ovaj naoko reverzibilni put do realizacije neke skulpture, zapravo, otkriva savremeno razumevanje skulptorske prakse koja ne insistira na uobičajenom redosledu već podjednako i paralelno uvažava sve moguće strategije kako da se realizuje jedna ideja. Drugim rečima,  uvažavajući tehnološke inovacije koje omogućavaju bržu realizaciju, Gabriel Glid prilagođava samu ideju koja se kroz razumevanje postupka realizacije može prilagoditi, formirati i realizovati.

Takođe, moglo bi se reći da sve što ulazi u sastav ovih radova jeste rezultat  jednog posebnog odabira, gledanja na svet iz jednog ugla koji selekcioniše stvari sa toliko ukusa, tako da se stiče utisak kako ovaj autor ništa ne prepušta slučaju i ništa ne uzima proizvoljno. Verovatno otuda utisak elegancije i otmenosti koja radovima Gabriela Glida obezbeđuje jednu posebnu intelektualnu auru.

Čovekolika burgija ovekovečena u svojoj perfektnoj draperiji, svedena u spiralno konstituisanoj vertikali, uspostavlja konstruktivistički red zadržavajući   funkcionalnu logiku. Lamelirano drvo svojom linearnošću  pojačava dinamizam pokreta koji svojim uvrtanjem uvodi kružnu kubističku perspektivu koja se kao kod Brankušijevog Beskonačnog stuba završava u nekom imaginarnom prostoru daleko iznad nas. Kao rezervoar želje kojoj je potrebna „raketa“ da bi se ostvarila. Reciklirani derivat futurističkog manifesta izmeštenog i ponovo uspostavljenog posle stotinu godina. Ova „proslava“ povodom stogodišnjice  je izraz poverenja u tehnološki napredak, spomenik burgiji koja je promenila svet.

Mi svendo a pezzi“- monumentalni strip oblak sa natpisom “Prodajem se u delovima“ je neo pop-artistička kritika konzumerizma, egzistencijalistički iskaz, trenutak iskrenosti, ali i dirljivo, gotovo melanholično preispitivanje pozicije umetnika. Natpis koji se često viđa na auto-otpadima smešten je unutar skulpture koja iz stripa preuzima oblik oblaka u kojem se urezan natpis „Mi svendo a pezzi“ ponaša kao vizuelni paradoks. To je prizor bez patosa, potvrda čovekove bespomoćne pozicije, objava izvesne inercije koja čoveka dovodi u bespomoćnu poziciju iz koje je teško pronaći izlaz. Ovaj rad je zapravo izjava o osećanju prolaznosti, bez frustracije i straha, samo konstatacija i ništa više od toga.[1]

Bar kod“ je, zapravo, vertikalno podignut i opredmećen bar-kod sa kutije cigareta. Naravno bar-kod je samo uslovno, donekle transponovan, da bi se prilagodio prirodi veštačkog kamena, odnosno, omogućio da se tehnički izvede. Veštački kamen u jedinstvenost bar-koda uvodi izvesnu hladnoću i artificijelnost kojom se degradira njegova neponovljivost uvodeći tako u semantički diskurs i potrošački sindrom, koji, takođe, od potrošača zahteva da se odrekne svoje jedinstvenosti kako bi na miru mogao da konzumira sve što mu se nudi. Gumeni mozak na vrhu ove skulpture stavlja svoju zgužvanu tačku na i.

Skulptura “Početak”  je nastala vertikalnom transpozicijom EKG amplitude do nivoa antropomorfnih mera, koje ovaj kubično podignut zid pretvaraju u neprovidnu zavesu koja time otvara i deli prostor na ispred i iza. Suočeni sa ovom stranicom paravana jedini izlaz možemo naći nastavljajući putem ovih kanelura ka gore, koje nas, s obzirom da nemaju ni kraj ni poklopac, odvode u beskonačno. Tako se zatvara krug i vraća na početak koji već stoji u nazivu ove skulpture. Opipljiva ali, takođe, vertikalno i talasasto „uznemirena“ površina predstavlja sofisticirano sredstvo koje kontroliše strukturu prevazilazeći tako čisto fizičke osobine u jednu višu, intelektualnu sferu.

 

Zdravko Joksimović

 

[1] Jelena Spaić